Povratnička snaga

žpukšec 150425

Jer, Zelina nije uspjela pobijediti Zagorec, točnije rečeno, zaslužila je, ali nije svoj naum ostvarila. Da li su za to krivi samo momci na terenu? Ne, jer ma koliku god osobnu ocjenu dali svakom od igrača za njegov doprinos igri, nećemo biti realni. Jer, nismo. Realni nismo zato što svako ima svoje favorite, i od njih očekuje uz manje truda bolji efekt. A neki moraju dati više da bi bili dobri.

Najteže je sve to ukomponirati u cjelinu, u ovom slučaju momčad koja brani boje kluba. U takvoj momčadi, u ovom rangu, najmanje je bitno kako je kojem igraču ime i prezime, traži se učinak, doprinos, angažiranost. Oslušnuli smo neke komentare nakon utakmice. Nekoliko mišljenja, nekoliko različitih i proturječnih ocjena. Spominju se pojedinačni učinci, pogreške, prilike, a ni jednom nismo uspjeli čuti komentar o Momčadi. Naravno, jer su proturječni, jer realno učinak momčadi je poraz, nezasluženi. Da li su samo oni tome krivi? Odigrali su relativno dobro, ako na utakmicu ne gledamo mikroskopom. Odigrali su bolje od protivnika. No, nisu se nagradili za to. Momčad iz Krapine odigrala je pametnije, s manje inventivnosti uzeli su sve, bez obzira da li im je pobjeda došla zbog hokejaške utakmice u susjedstvu, ili zbog naivnosti protivnika. I kod njih imena od kojih smo očekivali više, nisu pružili previše. Ali postigli su dovoljno. Uz veliku naklonost božice Fortune. Da je završilo kako je bilo u 93. minuti s remijem, vjerojatno bi svi bili zadovoljni, jer eto, nisu imali sreće, ali zasluženo su uzeli bod. Da su pobijedili, nebesa bi bila preblizu, a ovako, nakon poraza, nema odviše realnih komentara na ono što se događalo u 90 minuta utakmice. Ionako su ispali, reči će isti.

Na trenutak zavirimo i u svlačionicu domaćih. Razočarenje, naravno. Dali su koliko su mogli, ali kao i kod Novigrada, kao kod Trnja, ruku na srce, kao i s Dinamom, nisu imali sreće. Nedostatak sreće kazna je ovoj svlačionicu za sve propušteno u prijašnjim danima. Jer, igrom i zalaganjem, momčad Vladimira Severa ne zaslužuje poziciju na kojoj se nalazi. Očito je prekasno bilo već prije. Očito se neke pogreške ponavljaju. I zato iznenađenje kod posljednjih protivnika za puno jačeg suparnika od očekivanog, i jedno izuzetno zanimljivo pitanje koje su nam postavili u Novigradu, a glasi: Po čemu ste vi na posljednjem mjestu?

Mogli smo ga postaviti i nakon ove utakmice. Momčad s gornje sredine nije nadigrala Zelinu, samo je bila spretnija i sretnija. Kao što ih nisu nadigrali ni neki jači protivnici u prošlim kolima.

Al dobro. Odigrati će ti dečki do kraja, uz nadu da će ostati na okupu i pokazati da su u samo jednoj sezoni kadra vratiti se natrag, a do tada istesani, iskusniji i opasniji. Jer, na tom su putu i ovog proljeća, ali u ovim postulatima lige ne mogu to pokazati. Jer, ne znajući ni koliko klubova ispada, prema dnu pogurnuti su oni koji nisu u simbiozi. Tako to mora biti. I zašto to prešutjeti.

Utopija je očekivati čuda od nekog kome ne daješ punu podršku. Mirne su savjesti oni koji i u ovom padu daju tu podršku. Nisu mirne savjesti oni koji narušavaju tu podršku. No, oni to ionako ne vide. Oni nogomet gledaju svojim očima, kao da se nogomet igra radi njih. Pa kad nije onako kako su oni postavili strategiju, onda nije dobro. Svi smo mi veliki znalci o nogometu. Samo je pitanje s kojim ciljem uživamo u njemu. Svi izvan terena imaju to pravo komentirati nastup. Stvar je u tome tko i kako komentira. 

Momčadi treba puna podrška. Imaju snage hrabro i dobro igrati, pokazali su to. Treba im dati podršku da sezonu odrade do kraja najbolje što mogu, svih dvadesetrojica. Bez opterećenja. Izgubiti nemaju što, a dobiti mogu puno. I osobno i za klub čije boje brane. I nadamo se, čije će boje isti ti igrači braniti i u povratničkoj sezoni. Ali, treba tako razmišljati i s vanjske strane ograde.